Are we living in a simulation? - Zohreh Davoudi

Prevodilac: Kristina Radosavljević Lektor: Ivana Krivokuća

We live in a vast universe, on a small wet planet,

Živimo u ogromnom svemiru, na maloj vlažnoj planeti,

where billions of years ago

gde su, pre više milijardi godina,

single-celled life forms evolved from the same elements

jednoćelijski organizmi evoluirali od istih elemenata

as all non-living material around them,

koje je imala neživa materija oko njih,

proliferating and radiating into an incredible ray of complex life forms.

razmnožili se se i raširili u neverovatan spektar složenih živih oblika.

All of this— living and inanimate, microscopic and cosmic—

Nad svim ovim - živim i neživim, mikroskopskim i kosmičkim -

is governed by mathematical laws with apparently arbitrary constants.

vladaju matematički zakoni sa naizgled proizvoljnim konstantama.

And this opens up a question:

To otvara pitanje:

If the universe is completely governed by these laws,

ako svemirom potpuno upravljaju ovi zakoni,

couldn’t a powerful enough computer simulate it exactly?

zar ne bi dovoljno jak računar mogao da ga tačno simulira?

Could our reality actually be an incredibly detailed simulation

Ne bi li naša stvarnost mogla biti precizno isplanirana simulacija

set in place by a much more advanced civilization?

koju je postavila mnogo razvijenija civilizacija?

This idea may sound like science fiction,

Ova ideja može zvučati kao naučna fantastika,

but it has been the subject of serious inquiry.

ali je bila predmet ozbiljnih istraživanja.

Philosopher Nick Bostrom advanced a compelling argument

Filozof Nik Bostrom je izneo uverljiv argument

that we’re likely living in a simulation,

da najverovatnije živimo u simulaciji,

and some scientists also think it’s a possibility.

a neki naučnici takođe smatraju da je to moguće.

These scientists have started thinking about experimental tests

Ovi naučnici su počeli da razmišljaju o eksperimentalnim testovima

to find out whether our universe is a simulation.

kako bi otkrili da li je naš svemir simulacija.

They are hypothesizing about what the constraints of the simulation might be,

Postoje pretpostavke vezane za to šta bi mogla biti ograničenja simulacije,

and how those constraints could lead to detectable signs in the world.

i kako bi ova ograničenja mogla uzrokovati prepoznatljive znakove u svetu.

So where might we look for those glitches?

Gde bismo mogli tražiti ove greške?

One idea is that as a simulation runs,

Jedna ideja je da bi, dok simulacija radi,

it might accumulate errors over time.

vremenom mogla da nakupi greške.

To correct for these errors

Kako bi ispravili ove greške,

the simulators could adjust the constants in the laws of nature.

simulatori bi mogli da prilagode konstante prirodnim zakonima.

These shifts could be tiny—

Ove promene bi mogle da budu sićušne -

for instance,

recimo, neke konstante koje smo izmerili sa preciznošću do milionitih delova

certain constants we’ve measured with accuracies of parts per million

have stayed steady for decades,

su decenijama nepromenljive,

so any drift would have to be on an even smaller scale.

što znači da bi svaka promena morala da bude još manjeg opsega.

But as we gain more precision in our measurements of these constants,

Ali kako postajemo sve precizniji u merenjima ovih konstanti,

we might detect slight changes over time.

mogli bismo uvideti male promene tokom vremena.

Another possible place to look comes from the concept that finite computing power,

Druga moguća tačka za ispitivanje

dolazi iz koncepta da ograničena računarska snaga,

no matter how huge, can’t simulate infinities.

ma koliko velika, ne može simulirati beskonačnost.

If space and time are continuous,

Ako su prostor i vreme stalni,

then even a tiny piece of the universe has infinite points

onda čak i najmanji deo svemira ima svoju beskonačnu tačku,

and becomes impossible to simulate with finite computing power.

čime postaje nemoguće da se simuliše sa ograničenom računarskom snagom.

So a simulation would have to represent space and time in very small pieces.

Znači da bi simulacija morala da predstavlja prostor i vreme u delićima.

These would be almost incomprehensibly tiny.

Oni bi bili gotovo nepojmljivo mali,

But we might be able to search for them

ali možda bismo mogli da ih potražimo

by using certain subatomic particles as probes.

koristeći subatomske čestice u ispitivanju.

The basic principle is this: the smaller something is,

Osnovni princip je: što je nešto manje,

the more sensitive it will be to disruption—

to je osetljivije na poremećaje -

think of hitting a pothole on a skateboard versus in a truck.

uporedite naletanje na rupu kada vozite skejtbord i kada ste u kamionu.

Any unit in space-time would be so small

Svaka jedinica u prostoru-vremenu bi bila toliko mala

that most things would travel through it without disruption—

da bi većina stvari putovala kroz nju bez ometanja -

not just objects large enough to be visible to the naked eye,

ne samo predmeti dovoljno veliki da budu vidljivi golim okom,

but also molecules, atoms, and even electrons

nego i molekuli, atomi, pa čak i elektroni

and most of the other subatomic particles we’ve discovered.

i većina ostalih subatomskih čestica koje smo otkrili.

If we do discover a tiny unit in space-time

Ako otkrijemo sićušnu jedinicu u prostoru i vremenu

or a shifting constant in a natural law,

ili promenljivu konstantu u prirodnom zakonu,

would that prove the universe is a simulation?

da li bi to potvrdilo da je svemir simulacija?

No— it would only be the first of many steps.

Ne, to bi bio samo prvi od brojnih koraka.

There could be other explanations for each of those findings.

Moglo bi da postoji drugo objašnjenje za svako od ovih otkrića.

And a lot more evidence would be needed to establish the simulation hypothesis

Mnogo više dokaza je potrebno da bi se potvrdila teorija simulacije

as a working theory of nature.

kao radna teorija prirode.

However many tests we design,

Međutim, koliko god testova da osmislimo,

we’re limited by some assumptions they all share.

ograničavaju nas pretpostavke koje su zajedničke za sve njih.

Our current understanding of the natural world on the quantum level

Naše trenutno razumevanje prirodnog sveta na kvantnom nivou

breaks down at what’s known as the planck scale.

svodi se na ono što je poznato kao plankova dužina.

If the unit of space-time is on this scale,

Ako su prostor-vreme na ovoj skali,

we wouldn’t be able to look for it with our current scientific understanding.

ne možemo imati uvid u to sa trenutnim naučnim shvatanjima.

There’s still a wide range of things

Postoji široki spektar stvari

that are smaller than what’s currently observable

koje su manje od onoga što trenutno možemo da posmatramo,

but larger than the planck scale to investigate.

ali veće od plankove dužine, da bismo ih istraživali.

Similarly, shifts in the constants of natural laws could occur so slowly

Slično ovome, promene konstanti prirodnih zakona mogu biti toliko spore

that they would only be observable over the lifetime of the universe.

da bi mogle biti vidljive samo kada posmatramo svemir od njegovog postanka.

So they could exist even if we don’t detect them

One bi mogle postojati čak i ako ih mi ne uočavamo

over centuries or millennia of measurements.

stotinama ili hiljadama godina merenja.

We're also biased towards thinking that our universe’s simulator, if it exists,

Takođe imamo sklonost da mislimo da naš simulator svemira, ako postoji,

makes calculations the same way we do,

pravi proračune na isti način kao mi,

with similar computational limitations.

sa sličnim računarskim ograničenjima.

Really, we have no way of knowing

U suštini, mi ne možemo nikako znati

what an alien civilization’s constraints and methods would be—

koja bi bila ograničenja i metode vanzemaljske civilizacije -

but we have to start somewhere.

ali odnekud moramo početi.

It may never be possible to prove conclusively that the universe either is,

Možda nikad ne bude moguće definitivno dokazati

da li svemir jeste ili nije simulacija,

or isn’t, a simulation,

but we’ll always be pushing science and technology forward

ali ćemo uvek težiti napretku u nauci i tehnologiji,

in pursuit of the question:

u potrazi za odgovorom na pitanje:

what is the nature of reality?

šta je zapravo priroda realnosti?