Why do humans have a third eyelid? - Dorsa Amir

Prevoditelj: Petra Lauš Recezent: Sanda L

You know that little pink thing nestled in the corner of your eye?

Znate li onu malu ružičastu stvar priljubljenu uz kut oka?

It’s actually the remnant of a third eyelid.

To je zapravo ostatak trećeg kapka.

Known as the “plica semilunaris,”

Poznat pod nazivom "plica semilunaris",

it’s much more prominent in birds and a few mammals,

mnogo je češći kod ptica i nekolicine sisavaca,

and functions like a windshield wiper to keep dust and debris out of their eyes.

i funkcionira kao brisač vjetrobrana da prašina i krhotine ne ulaze u oči.

But in humans, it doesn’t work.

Ali kod ljudi ne funkcionira.

It’s vestigial, meaning it no longer serves its original purpose.

Zakržljao je, što znači da više ne služi prvotnoj svrsi.

There are several other vestigial structures like the plica semilunaris

Postoji nekoliko drugih zakržljalih dijelova poput plice semilunaris

in the human body.

u ljudskom tijelu.

Most of these became vestigial long before homo sapiens existed,

Većina njih postalo je zakržljalo mnogo prije postojanja homo sapiensa,

quietly riding along from one of our ancestor species to the next.

tiho se prenoseći s jednog našeg pretka na drugog.

But why have they stuck around for so long?

Ali zašto su ostali tako dugo?

To answer this question, it helps to understand natural selection.

Da bismo dobili odgovor na to pitanje, pomaže razumijeti prirodnu selekciju.

Natural selection simply means that traits

Prirodna selekcija jednostavno znači da karakteristike

which help an organism survive and reproduce in a given environment

koje pomažu organizmu da preživi i razmnožava se u određenoj okolini

are more likely to make it to the next generation.

imaju veću vjerojatnost da će se prenijeti na sljedeću generaciju.

As the environment changes, traits that were once useful can become harmful.

Kako se okolina mijenja, karakteristike koje su bile korisne mogu postati štetne.

Those traits are often selected against,

Te karakteristike često ne prolaze prirodnu selekciju,

meaning they gradually disappear from the population.

što znači da postupno nestanu iz populacije.

But if a trait isn’t actively harmful, it might not get selected against,

Ako karakteristika nije aktivno štetna, možda može proći prirodnu selekciju

and stick around even though it isn’t useful.

i ostati iako nije korisna.

Take the tailbone.

Trtična kost, na primjer.

Evolutionary biologists think that as the climate got drier

Evolucijski biolozi misle da kako je klima postala suša

and grasslands popped up,

i travnjaci su se pojavili,

our tail-bearing ancestors left the trees and started walking on land.

naši preci s repom napustili su drveća i počeli hodati po zemlji.

The tails that had helped them in the trees

Repovi koji su im pomagali na drveću

began to disrupt their ability to walk on land.

počeli su ometati njihovu sposobnost hodanja po zemlji.

So individuals with mutations that reduced the length of their tails

Stoga su pojedinci s mutacijama koje su skratile dužinu njihova repa

became more successful at life on land,

postali uspješniji u životu na zemlji,

surviving long enough to pass their short tails on to the next generation.

preživljavajući dovoljno dugo da kratki rep prenesu sljedećoj generaciji.

The change was likely gradual over millions of years until,

Ova se promjena vjerojatno događala postupno tijekom milijuna godina,

about 20 million years ago,

sve dok prije oko 20 milijuna godina

our ancestors’ external tails disappeared altogether.

vanjski rep naših predaka nije potpuno nestao.

Today, we know human embryos have tails that dissolve as the embryo develops.

Danas znamo da ljudski embriji imaju rep koji nestane kako se on razvija.

But the stubby tailbone sticks around,

Ali tupasta trtična kost ostaje,

probably because it doesn’t cause any harm—

vjerojatno zato što ne uzrokuje nikakvu štetu -

in fact, it serves a more minor function

zapravo, ima malu funkciju

as the anchor point for certain other muscles.

kao uporište za određene druge mišiće.

Up to 85% of people have a vestigial muscle called the “palmaris longus.”

Do 85 % ljudi ima zakržljali mišić pod nazivom "palmaris longus".

To see if you do,

Da vidite imate li ga vi,

put your hand down on a flat surface and touch your pinkie to your thumb.

stavite ruku na ravnu površinu i spojite mali prst s palcem.

If you see a little band pop up in the middle of your wrist,

Ako vidite da se pojavila mala linija u sredini ručnog zgloba,

that’s the tendon that attaches to this now-defunct muscle.

to je tetiva koja povezuje taj mišić kojeg danas nema.

In this case, the fact that not everyone has it has helped us trace its function.

Činjenica da tetivu nema svatko pomogla nam je ući u trag njenoj funkciji.

Vestigial traits can persist when there’s no incentive to lose them—

Zakržljale karakteristike mogu ostati kada nema razloga da ih izgubimo -

but since there’s also no incentive to keep them,

ali s obzirom da također nema razloga da ih zadržimo,

random mutations will sometimes still eliminate them

nasumične mutacije će ih ponekad svejedno eliminirati

from part of the population.

iz dijela populacije.

Looking at our primate relatives,

Na našim rođacima primatima

we can see that the palmaris longus is sometimes absent

možemo vidjeti da palmaris longus ponekad nemaju

in those that spend more time on the land,

oni koji više vremena provode na zemlji,

but always present in those that spend more time in trees.

ali uvijek ga imaju oni koji više vremena provode na drveću.

So we think it used to help us swing from branch to branch,

Stoga mislimo da nam je pomagao da se ljuljamo s grane na granu

and became unnecessary when we moved down to land.

i postao nepotreban kada smo se preselili na zemlju.

The appendix, meanwhile, may once have been part of the intestinal system

Slijepo crijevo je, međutim, možda nekad bilo dio crijevnog sustava

our ancestors used for digesting plant materials.

koji su naši preci koristili za probavljanje biljaka.

As their diets changed, those parts of the intestinal system began to shrink.

Kako im se prehrana promijenila, taj se dio crijevnog sustava počeo smanjivati.

Unlike other vestigial structures, though, the appendix isn’t always harmless—

Za razliku od drugih zakržljalih dijelova, slijepo crijevo nije uvijek bezazleno -

it can become dangerously inflamed.

može se opasno upaliti.

For most of human history, a burst appendix could be a death sentence.

Kroz velik dio ljudske povijesti, prsnuto slijepo crijevo moglo je značiti smrt.

So why did it stick around?

Pa zašto je ostalo?

It’s possible that it was very slowly on its way out,

Moguće je da je vrlo sporo nestajalo,

or that mutations simply hadn’t arisen to make it smaller.

ili da se jednostavno nisu pojavile mutacije zbog kojih bi se smanjilo.

Or maybe it has other benefits—

Ili možda ima druge koristi -

for example, it might still be a reservoir of bacteria that helps us break down food.

ono bi još uvijek moglo biti rezervoar bakterija koje pomažu razgraditi hranu.

But the fact is, we’re not really sure why the appendix persists.

Ali činjenica je da nismo baš sigurni zašto slijepo crijevo još postoji.

Evolution is an imperfect process.

Evolucija je nesavršen proces.

Human beings are the result of millions of years of trial, error, and random chance—

Ljudska su bića rezultat milijuna godina pokušaja, greški i slučajnosti -

and we’re full of evolutionary relics to remind us of that.

i mi smo puni evolucijskih relikvija koje nas na to podsjećaju.